Srce
koje deli nikada ne ostaje prazno
Radost
koja se rađa iz davanja
U
životu što pre otkrij u sebi darodavca. To je možda najdragoceniji poziv koji
čovek može da prihvati, da bude onaj koji daje. Daj ljubav, daj osmeh koji
razvedri dan, zagrljaj koji topi teret, pažnju koja ume da sluša, vreme koje se
ne vraća, ali ostaje kao trag u srcima drugih. Kada daješ bez mere, bez
računice i bez očekivanja, tada dodiruješ samu suštinu radosti.
Jer kada se čovek zatvori u očekivanja, kada samo
traži i stalno meri koliko je dobio od drugih, njegovo srce polako osiromašuje.
Tako se rađa gorčina, iz nje niče glad koju ništa ne može zasititi i žeđ koju
nijedan izvor spolja ne može ugasiti. Onaj koji stalno traži, rizikuje da
postane prosjak ljubavi, večito uskraćen za toplinu koju priželjkuje, dok mu
sreća prolazi tik pored ruku.
Istinska punoća života ne leži u onome što primimo,
već u onome što damo. U pogledu koji ohrabri, u reči koja unese mir, u
prisustvu koje ne traži ništa za uzvrat. To su darovi koji ne koštaju ništa, a
menjaju sve. Kada u sebi probudiš tog darodavca, otvoriće ti se put u svet
izobilja, ne materijalnog, već onog koje nadilazi svaku meru i računicu. To je
bogatstvo srca, spokoj duše, osećaj da si deo beskrajne mreže dobrote koja se
umnožava svakim tvojim gestom.
Život se tada pretvara u krug davanja i primanja
u kojem nikada ništa ne manjka. Što više deliš, više primaš. Što više širiš,
više ti se vraća. A najlepše od svega, otkriješ da si i sam postao kanal kroz
koji prolazi radost, mir i ljubav koja se nikada ne iscrpljuje.
Jer kad srce nauči da bude ruka koja daje, tada
uči i da bude izvor svetlosti. A svetlost se, jednom kad se zapali, ne može
zadržati, ona prirodno obasjava i druge,
i vraća se tebi još jača, još sjajnija.
Ko
uči da daje, otkriva bogatstvo u svom srcu; ruke koje šire ljubav nikada nisu
prazne, a radost koja se deli vraća se poput svetlosti koja ne prestaje da
sija.
Нема коментара:
Постави коментар